петак, 26. јануар 2024.

Damir Pavić Septik 1969 - 2024




Polomljen, nadrndan i večito umoran, razmišljao sam samo o toplini kreveta. Vest koju sam video prilikom ulaska na FB, odagnala mi je sve misli i prebacila u neko stanje psihičkog limba. Status o tome da smo izgubili jednog velikog umetnika, subotičanina, čoveka, pankera... u celosti Septika i dalje mi ne dopire do mozga. 
Nije trebalo da bude ovako. "Znali" smo se samo preko poruka, a svaka prilika za lično upoznavanje, sa moje strane bila je odložena prokletim obavezama posla.

"Doćiću na FSP sledeće godine, tad ćemo se videti". Da sam samo znao da sledeće godine neće biti...

Vrlo lako je u životu udovoljiti sebi. Putovati preko kontinenata, jesti u najboljim restoranima, sunčati se na peskovitim plažama egzotičnih zemalja, uživati u zanosnim ženama i to je to u suštini. Ko ima više mogućnosti, uživanja su bolja. Međutim, hedonizam prekida smrt, čoveka prekida zaborav, a zaostavština ostaje dok se sve ne pretvotri u prah. Damir je za pola veka na ovoj zemlji iza sebe ostavio impozantnu arhivu i bojama naslikao legendu o sebi. A to je nešto što ne može svako.

Počevši sa fanzinima, preko ilustracija i slika, omota albuma pank i metal muzičara sve do samostalnih izložbi, od davnih osamdesetih, njegovi radovi su sveprisutni na underground sceni. Lično, imao sam tu privilegiju da se moje ime, uz njegovo, nađe među stranicama fanzina "Crnoslovlje". Velike planove, prekinuo je prerani odlazak. Ovih par reči je najmanje što mogu da učinim i nadam se da će njegov lik i delo da dopru do onih koji za njega nisu znali, samim tim za nijansu povećati već ogromnog Damira.

Nisi otišao zauvek... to ti je valjda jasno. Samo si prekinuo davno započet projekat "Insomnia". Odmori se i nađi inspiraciju. Šta je godina naspram večnosti? Samo trenutak. Tako da... sačekaj nas, vidimo se za nekoliko trenutaka.

Neka ti je večna slava.












четвртак, 18. јануар 2024.

2024 - Crnoslovlje (je) Mrtvo




Desilo se upravo onako kako su rekli da će biti. 2024-ta je godina. Trebalo bi da je hladno, ali iz nekog razloga nije. Nema dece da se sankaju, igraju u snegu... nema zimske čarolije. Kada je vest stigla do mene, dugo sam ćutao. Delom zbog toga što sam ostao nem usled novonastalog šoka, delom jer sam sam kod kuće, pa vokalna priča i nema mnogo smisla. Ostaje pitanje - kao kad drvo padne u pustoj šumi. Ako nikoga nema da čuje, da li se zapravo i dogodilo? Međutim... poruka u četu bila je jasna. Sahrana počinje, a ja moram da održim reč. Dok sabiram misli, sabiram i sećanja. Ovde nema ni vetra... čudno. Obično na groblju mrzne i kad je toplo. Posmatram okupljene... jadne budale. Neka su blagosloveni. Tu i tamo poneka suza, poneki glasni uzdah... iz dubine i pokoji suzdržan smeh. Mali kovčeg stiže, a dva rakijom zadojena pomoćnika spremno prihvataju užad. Šteta... tuga je neopisiva. Tek je napunilo četiri. Gledam u natpis, a osmeh sete mi zatitra na usnama.

Crnoslovlje (je) mrtvo. I dok poslednje ostatke mlađanog čeda spuštamo u raku, tamni pesnik nad njom stoji, ni sam ne znajući kome nariče. Strune na njegovoj crnoj violini vibriraju pod lakim pritiskom jagodica, izbacujući svoju tužbalicu teskobe... U vazduhu, pored uskovitlane prozaičnosti, mogla se čuti samo melodija obojena gorčinom... Samo zvuk... 

Tekeli-li, tekeli-li



Dragi moji! Hvala što ste se okupili u ovolikom broju da ispratimo ovo izdanje kako dolikuje. Pre svega, želim da se zahvalim za kompletnu organizaciju i vizuelnu sliku ovoga što gledate. Umetnik, po prvi put, nije Andrej Strahov. Ne brinite, on je Crnosloven, jednako kao vi ili ja i njegovi radovi će biti sveprisutni, ali sada smo dobili, specijalno za ovaj povod, originalne ilustracije direktno od Džeremija Famira iz Češke. Poklon koji se ne odbija. Poklon, a i još jedna od granica koja je blago pomerena u kratkom životu Crnoslovlja. Sada, želeo bih da pozovem raspopa Yoga da kaže koju reč i otvori ovaj događaj.

Nakon uvoda i kratke introdukcije, koja je, nadam se pojasnila neke stvari, pred narod, izašao je Boris Mišić, poprilično iskusan pisac, koji ume i ima šta da kaže. Boris nam je ispričao priču nazvanu „Bela tama“. Mistično-metafizičku horor priču, ispričanu direktno iz usijanih vojnih rovova. Lično, vrlo sam intrigiran ratnim temama. Jasno je da rat je horor i tu nema mnogo da se kaže. Međutim... u ratu je sve dozvoljeno, a kreativan pisac stvara kreativne krajeve. Metak nije jedini način da se pređe „na onu stranu“. Boris u ovoj priči eksplozijom pomera granice realnosti kakvu poznajemo. Otkriva nam delić onoga šta nas čeka izvan ovog života i da li je „to“ što se sa one strane nalazi bolje nego ovo u čemu smo trenutno? Izuzetno dobro ispričana priča koja odiše hladnom atmosferom jeze.

Nakon Borisa, Nišlija Dušan Stojmenović se zakašljava, okrzne pogledom svakog od prisutnih i počinje. Pisac specifičnih priča, specifičnog stila. Sa njegovim delima, upoznao sam se relativno skoro. Krenuo sam u čitanje zbirke „Izlaz i druge priče“ i poprilično sam iznenađen kvalitetom iste. U momentima podseća na Ransoma Rigsa, u momentima iz fantazije prelazi u satiru, ali svaka je obojena mrakom i teškim osećanjima iz dubine čovekove duše... što nije čudno, jer je Dušan diplomirani sociolog i pedagog. Priča „Dolazi nam Vrag u posetu“, upravo je najbolji primer ovoga što sam pomenuo. „Vrag“ u ovom slučaju je vrlo romantičan... neki bi čak rekli beznadežno zaljubljen. Ova priča je ljubavno pismo Džeka Trboseka, a beznadežnost ima rešenje. Sve dok je čovek uporan, ljubav nije jednostrana. Osećanja možda i jesu, ali telo je zajedničko i ko ima pravo da svoje zadrži samo za sebe? Ovde ćete otkriti zašto je Dušan majstor psihološke gradacije perverzne opsesivnosti i do kog nivoa gradacija može da ode.



Napravićemo malu pauzu. Poslužite se svi prisutni, pored dve beline, najbelje na sahrani su ipak vanilice. A nakon „Bele tame“ dolazi nam „Bela kapela“, priča koju će nam ispričati Nenad Mitrović. Nenad je odveć prekaljen pripovedač, kome ne treba posebno predstavljanje. „Kapela“ je priča koja se savršeno uklapa u univerzum Crnoslovlja. Ne samo zato što je horor, već zato što je beskompromisna brutalnost u kojoj cenzuri nema mesta. Ovo je slojevita priča, krimi karaktera sa vrlo poremećenim negativcem. Zapravo... kao što u prvoj priči, zadovoljstvo stiže nakon života, u drugoj zadovoljstvo je telesno, u ovoj zadovoljstvo je čist receptor koji ga stvara. A za razliku od druge priče, ovaj Džek Trbosek seče zadovoljstvo i uzima ga samo za sebe. Imao sam priliku da čitam Nenadove priče i ranije i mogu reći da je u njegovim pričama kvalitet konstanta koja se ne menja. Kao što rekoh... vrlo brutalno i vrlo oštro.

Kao i pre svake sahrane, izobličeno, unakaženo lice, šminkom će pokriti veštak i učiniti ga ponovo lepim za poslednji (s)provod. Džeremi je uredio ovo koje sad gledamo, ali mnoga druga u(ne)redio je čovek, koji jednom nogom naveliko gazi u legendu scenografije i šminke... Miroslav Lakobrija. Svoja iskustva, doživljaje i razmišljanja, podelio je sa, već dobro znanom nesebičnošću kroz razgovor vođen sa Yogom. 

Kako je Crnoslovlje multi-umetnički fanzin, od starta je bio orijentisan od priča, preko ilustracija, do muzike i filma. Već ste u prethodnim brojevima imali prilike da čitate strip, specijalno za Crnoslovlje napravlljen, pa da ne odskačemo od postavljenih standarda. „Lovecraftum“ je delo na koje sam posebno ponosan, jer je prvi strip koji sam u celosti nacrtao i prvi koji je zvanično objavljen. Stil je mešavina tuša i malo digitale, ali u suštini, ispunio je moja očekivanja. Mali omaž velikom piscu.



Mustafa Musa Sejdinović sada je ustao, držeći praznu plastičnu čašu rakije, duboko uzdahnuo, uzeo reč i istresao svoje frustracije u jednoj dobroj, gnevnoj, novogodišnjoj antirecenziji.

Naravno, ne bi bilo kompletno da nema muzike. I kako drugačije ispratiti povorku nego sa doom-death metalom. „The bloody earth“ je bend iz Niša, aktivan od sredine devedesetih. Iako iza sebe imaju samo dva albuma, trenutno su u procesu stvaranja trećeg. Za one koji ih ne znaju, bend je počasni gost fanzina i svi koji kupe Crnoslovlje Box, dobijaju promo disk, urađen za ovu priliku, a muziku premijerno možete čuti na YT linku, jednim klikom ovde. Naravno (još jedared), majica sa radom Strahova, friško je odštampana i čeka ljudsku veličinu koja će je nositi. I tako... 

...došlo je vreme... užad se izvlači ispod sanduka, dok se drvo sjedinjuje sa zemljom. Teški uzdasi se prolamaju prostorom. Poneki jecaj leti ka nebu... kletva upućena samom kreatoru. Sveštenik otresa svetu vodicu, a istom pogođeni tamni pesnik se vrišteći baca na zemlju, držeći se za lice. I dok se svi pitamo koji mu je kurac, drugo pitanje se nameće... odakle se sveštenik stvorio ovde i šta, dovraga, radi? Nema crnog metala i nema blasfemičnih misli. Koliko on zna.



I dok grumenje crnice bubnji po poklopcu kovčega, tužbalica para vazduh. Tamni pesnik leleče u nepostojećoj agoniji, a muzika je sve tiša. U brdima samo odjekuje... 

Vječnaja pamjat... vječnaja pamjat.... vječna ja pa a a a amjaaat...