среда, 25. октобар 2023.

Dejan Ognjanović - Zadušnice




Jedini ispravan način da se ova hororom plodonosna godina zatvori je sa dobrom knjigom. Jedini ispravan način da ispravim nepravdu zato što mi draft "Prokletija" nedovršen predugo čami jeste da ovoj knjizi pružim osvrt kakav zaslužuje. Dejan je što se pisanja tiče aktivniji nego ikada, a "Zadušnice" su njegovo najnovije čedo koje i dalje miriše na štampariju. Pohitajte na sajam knjiga i štandove "Orfelin" ili "Kontrast" i nabavite svoj primerak.

Kako je sam najavio, ova knjiga bi trebalo da predstavlja nešto sasvim novo i od njega neočekivano. Pre nego što otvorimo Y rez i zavučemo šake da vidimo šta se to migolji unutra, spoljašnjost opravdava to "nešto sasvim novo". Umesto Bekšinjskog, posmatra nas ubogo lice Vircove kreacije pod nazivom "Prevremena sahrana", samim tim napravivši savršen uvod i početak privremene sahrane. 

Pa... da počnemo... tamjan imate? Sveće? Samo pitam, što je sigurno, sigurno je.

Radnja - Sam sinopsis najavljuje ustajanje mrtvih na Zadušnice. Šta god da se desilo Hristu, shvatili smo to kao povod da se ožderemo... zatim rađanje, krštenje, na posletku smrt... e pa, ovo je piknik koji niko nije očekivao. Naši najmiliji, ponovo su među nama i ovaj put idu ka drugom svetlu. Sama priča počinje upravo kako biste očekivali... ustajanjem iz groba. Ovde moram napraviti prvu paralelu sa "Prokletijama". Kao i njen protagonista, novo-vozdigli stanar groba u "Zadušnicama" je slomljen čovek. U svakom smislu. S tim što on sopstvenu tragediju prihvata gotovo letargično. Volja za životom mu je do te mere ubijena, da mu smrt ne pravi nikakvu razliku. I ponovo, nasuprot protagonisti "Prokletija", ruralni mentalitet i život proživljen u ataru daje blaženu blagodet neznanja i učaurenosti.

Approved!

Knjiga je ispričana kroz četiri glavne priče. U svakoj priči imamo nova lica i novu smrt. Smrt je uvek ista, ali vezivno tkivo za sve priče je poseban način na koji je svi gledaju. Neki sa strahom od iste, neki sa podsmehom, neki sa verovanjem da su od nje jači, neki sa fascinacijom, dok je neki gledaju kao na stvar običnu poput kijanja. Mora samo da se umre, zar ne?

Prva priča nas uvodi u ono što će tek toći. Lagano podrhtavanje crnice. Majka zemlja se najela trulih telesa i sada joj krče creva. Pitanje je momenta kada će ih izbljuvati nazad. Zašto, kako? To i jeste lepota svega. Niko ne zna. Niko nije napravio serum, niko nije napravio Viktorovo čudovište... jednostavno, mrtvi su ustali. Iako je zombizam možda i najviše eksploatisana tema, Dejan mudro izbegava uvod. Jer, kad se desi, desiće se odmah i desiće se bez upozorenja. Druga stvar... mrtvi nisu agresivni (još). Mrtvi su samo dosadno mrtvi. Grgolje i gegaju se, idući ka cilju koji samo oni "vide". Ljudi su ti koji od ničega naprave nešto. Ili bolje... od šlaga naprave sranje.

Psihologija straha gomile - Ovo me podseća na Kingove ili Herbertove post apokaliptične (Magla x2, Uporište...) reakcije ljudi na iznenadni užas. Počevši od besa jednostavnim nestankom interneta, preko podsmeha, pa do religijskih "spasenja". Jer samo onaj ko veruje može biti spašen. Interesantno je videti kako Dejan barata reakcijama svojih likova u sveopštem ludilu u kom su se našli. Neki plaču, neki se boje, neki umiru od straha. Ruralno je sve bliže tribalnom, tribalno animalnom. I onda se čovek vraća u onu fazu gde preovladava zakon jačeg. Jači uzima. Silom, silovanjem, batinama, bejzbol palicama i mecima... instinkt preživljavanja pomera granice morala, a norme gura u nenormalno.

Mesto - Niška banja, Srbija i okolina, celoj priči daju ne samo ličan pečat autora, već nešto sa čime se svi možemo povezati. Emotivno, jer, svi smo bili u selu, kod bake i deke i lično, jer se dešava na našem tlu. Da je radnja u Americi, nobody would give two shits. E sad.. ovo je bitno. Dejan je približio čitaocu ne samo okolinu i atmosferu, već govorom, dijalektom, približio je i ljude. Od "nekih tamo" seljaka stvorio interesantne likove sa sopstvenim karakterom. Obilje psovkama, izrazima vezanim za taj kraj i jednostavnim drugarskim napušavanjem jeste ono što ove priče čini unikatnim. Priče običnih ljudi... bez teških reči... bez nauke. Jednostavno teranje u dobru staru pizdu materinu na sve moguće načine. Od besa do humora. Moram naglasiti da ovo važi samo za govor ljudi iz tog područja. Kada su mladi u pitanju, Dejan ne ostaje na tome, već se "prebacuje" na dijalekt novih generacija koji gejmčejndžuju, surfuju, bindžuju i krindžuju, a opet, kad je potrebno, akcenat je takođe dat na naučnom i stručnom govoru, kao i novinarskim i TV prilozima.

Bibliografija preuzeta sa The Cult of Ghoul


Humor - Ovo je ono što "Zadušnice" čini posebnim delom. Ovo je ona posebnost koju nismo znali da želimo. Kada bi me neko pitao da opišem knjigu, ja zaista ne znam šta bih rekao. Satirični treš folklorni horor sa groteskom, splaterom i humorom? Opet... pravim poređenje sa "Prokletijama" i "Naživo". Ta dva romana imali su po koju "provalu" i po koji momenat, ali su u biti ozbiljne priče sa onostrano - metafizičkim twistom. "Zadušnice" pucaju od humorističkih momenata, suptilnih, skrivenih, bogohulnih, pa čak i (u nedostatku boljeg izraza) - easter egg-ova. Nekoliko puta sam se naglas smejao crnilu Dejanovih šala, adaptaciji dobro poznatih stvarnih likova i samoj apsurdnosti radnje i priče. ("Ova mladež nije ni za kurac", besno reče policajac - "Jeste, jeste", odgovori pop tiho). 

Satira - kao drugi vid humora. Sve vezano za ovu pseudo-stvarnost kojom nas kljukaju mediji, Ognjanović je opisao izvrsno. Od batinaša-mafijaša, preko političara do predsedništva. To je poseban šlag na torti. Neću ništa pričati. Morate se uveriti sami u predsetnikovu ulogu međ' vaskrslima. Moram priznati da sam se iznervirao čitajući razrešenje situacije, jer to je upravo onako kako bi Veliki On to uradio. Ruku na srce, obzirom na glasačku strukturu, mrtvi i jesu živeli. No, nadam se da će ovaj stil pisanja naići na odobravanje čitalaca i neće ostati na eksperimentu, jer, po meni, operacija je itekako uspela. Pacijent je umro. Više puta.

Poslednja paralela (obećavam) sa prethodnim knjigama je ne-razrešenje nekih misterija. Ne bih da spojlujem, ali ovo navodim kao dobru stvar. Zašto je počelo, kako se završilo, zašto svetlo, zašto struja, da li je Šrvća pustio glasa? Da li su se mrtvi vratili pod zemlju, da li UDO i "Balls to the wall" imaju nešto sa ovime? Naživo, kao i Prokletije imaju taj zaključak. Možda ne sto procentni, ali makar nas nije ostavio u mraku. Ovde, akcenat je dat na atmosferi. Na komunikaciji i dijalozima. Na međuljudskim odnosima prema neljudskom. Koliko je malo potrebno da se čovek pretvori u govnara i kolika je granica između sebičluka i straha.


Tu je i Žđislav, bez brige.


Sve u svemu, jedan veliki napredak i jedno veliko iznenađenje što se mene tiče. Svi koji ste čitali "Crnoslovlje 3", imali ste priliku da pročitate priču "Vanredno stanje". Ta priča, nastala je jako davno, a sećam je se sa Dejanovog bloga. Nažalost, izvetrili su mi detalji, ali kvalitet je porastao od vanrednog u izvanredno. Sanja je postala Ivana, s tim što je ovaj put bila previše mrtva da bi osećala. A šta uopšte osećaju mrtvi? Da li ste se zapitali kakva je razlika između sperme mrtvih i sperme živih? E pa onda vraćajte kitu u gaće, a knjigu u šake i otkrijte.

I za sam kraj. Dejan je objavio novo - četvrto izdanje "Naživo" - opremljenije, ubavije i mračnije. Imate još nekoliko dana sajamskih akcija, stoga... ne čekajte. Moj rivju "Divlje kapele" i "Prokletija" se krčka (poodavno), tako da... podržite i da čujem mišljenja.